Brzo je prošla godina dana od našeg prošlogodišnjeg tradicionalnog cjelodnevnog izleta u svibnju. Svi smo malo zreliji i stariji, ali djetinja radost u nama ostala je nedirnuta proteklom godinom. Naša djeca, iz Osnovnoškolskog programa autizam, titrala su od radosti što su naposljetku dočekali taj veliki dan izleta. Obiteljsko gospodarstvo obitelji Kezele pokazao se je kao savršen izbor za ovu godinu.
U našu malu avanturu otisnuli smo se autobusom u 8.45. Opuštajuća vožnja ispunjena umirujućom atmosferom i stidljivim osmjesima izmamljenim mislima o onome što nas na odredištu čeka, trajala je četrdesetak minuta.
Imanje „Kezele“ nalazi se na rubu brežuljkaste šume Marče. Udaljeno je 10 kilometara od Ivanić Grada i okruženo je šumom, livadama, oranicama, voćnjacima i vinogradima te prekrasnim pogledom na Moslavačku goru.
Srdačno nas je dočekao Janko, gazdin sin, te nam ukratko objasnio gdje se možemo smjestiti i opisao sadržaje po kojima je imanje i poznato. Na posjedu uzgajaju konje, koze, ovce, svinje, patke, guske, pure, kokoši i zečeve. Nakon soka dobrodošlice i grickalica, svatko je krenuo na svoju stranu dok su nam šareni ruksaci čuvali mjesta. Ljuljačke su pjevale pjesmu radosti u pokretu od sretne djece što su se na njima izmjenjivali. Sunce nam je milovalo lica, a dva upečatljiva dobroćudna konja prilazila bi ogradi svakom tko bi se približio i strpljivo čekali naše učenike da se odvaže da ih pomiluju.
Vrijeme je brzo prolazilo, a „…svaki sat je promicao brzo poput jedra na moru, a pod jedrom brod pun blaga, pun radosti.“, rekao je Hesse. Bilo je dvanaest sati. Vrijeme ručka.
Nakon ručka nepce su nam zasladili prefini kolači od jabuka nakon kojih je uslijedio drugi dio upoznavanja okoliša i hodanje uskim puteljcima oko kuća tradicionalne gradnje do ograđenog mjesta unutar kojeg obitavaju patke, guske, kokoši koje su svojom kakofonijom magično privlačile pozornost naših učenika.
U dva sata sunce su prekrili bezazleni oblaci i zapuhao je topao vjetar. Doimalo se je kao da nam je promjena vremena najavila neželjeni kraj. Raskošni dojmovi ispunili su nam srca i proželi tijela zdravim umorom.
„Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju neba. Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj.“ promišljali su Navajo Indijanci, a naši učenici i mi duboko u sebi smo ih razumjeli.
